Miroslav Antić

ANTIC.org-SNN

Archive for septembar 2013

What Putin Has to Say to Americans About Syria

leave a comment »


Written by Mika

11. septembra 2013. at 21:55

Objavljeno u Uncategorized

Obama Stymied in Bid to Rally World Leaders on Syria Strike

leave a comment »


Written by Mika

6. septembra 2013. at 14:57

Objavljeno u Uncategorized

ČEDOMIR ANTIĆ: ĆIRILICA

leave a comment »


ČEDOMIR ANTIĆ: ĆIRILICA

petak, 06 septembar 2013 08:47

Pravo je i obaveza Srbije da neprekidno zahteva ispunjenje punih kapaciteta obećanog statusa za srpski narod u Hrvatskoj

Predstavnik Evropske unije delovao je zbunjeno. Komisija, kaže, podržava održavanje jezičke raznolikosti, ali pitanje dvojezičnih tabli je ipak u nadležnosti država članica… A šta je sa ravnopravnošću građana država članica? U Republici Hrvatskoj nije više u pitanju odnos hrvatske većine i srpske manjine. Reč je o odnosu prema nacionalnim manjinama koje žive u Hrvatskoj. Da li je pitanje za Evropsku uniju zašto Italijani, Mađari, Česi… kojih u Republici Hrvatskoj ima daleko manje nego Srba već godinama imaju pravo na dvojezičnost, a Srbi nemaju? I ne samo to, već je u Vukovaru vlast čitavu deceniju izbegavala da sprovede zakon iščekujući popis, sve u nadi da će posledicom stalnog iseljavanja udeo srpskog stanovništva i tamo opasti. Da li je bleda i neuverljiva pojava evropskog birokrate svesna da je Hrvatska Erdutskim sporazumom prihvatila neke obaveze i da ih ne izvršava? A možda je istina da Evropska unija ne baštini vrednosti slobode i demokratije već ih zloupotrebljava? Pitanje prava je važno uglavnom onda kada koristi ciljevima najvećih država unije. Kada nije moguće ojaditi nekoga ko ima naftu, lagati po ko zna koji put o oružjima masovnog uništenja ili genocidu (setimo se „100.000 masakriranih Albanaca“), naneti štetu stvarnim ili zamišljenim interesima Rusije… Onda ih ljudska, građanska i nacionalna prava ne zanimaju. Da li u Briselu zaista misle da se niko ne seća kako su zloupotrebljavali saradnju Srbije sa Hagom kako bi uticali na izbor ovdašnjih vlada? Da li misle da nismo razumeli zašto su Srbiju sankcionisali kao Gadafijevu Libiju, a Miloševića ni kao Kurta Valdhajma?

Da li danas iko poistovećuje stare ideale evropskih vrednosti sa Evropskom unijom a da pritome ne dobija veliki novac iz evropskih fondova? Je li moguće da u naše vreme Evropsku uniju slave samo oni Srbi kojima dotiče višak nemačkog novca. Kakav može da bude jedan odnos koji je zasnovan na neistinama i novcu?

Jedna demonstrantkinja u Vukovaru kaže kako im je ćirilica donela rat. Ja sam opet mislio da je Franjo Tuđman bio iskren kada je rekao da rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije htela i da je odustala od (bezuslovne) nezavisnosti. Takođe sam očigledno bio u zabludi verujući da samo postojanje drugog i drugačijeg nije razlog velikoj i teškoj mržnji koja je i dovela do genocida nad Srbima tokom kojeg je u Drugom svetskom ratu samo u Sremu ubijeno oko 30.000 ljudi, dakle više nego što je Srba i Hrvata stradalo u nedavnom ratu. Kakva je to mržnja kada ovih dana okupljene patriote u Vukovaru razbijaju table s državnim znamenjima Republike Hrvatske?

Mislim da danas ne treba da nas previše zanima duboki problem koji ima Republika Hrvatska,zemlja u kojoj protiv jednog manjinskog pisma protestuje po dvadeset hiljada ljudi. U kojoj većina građana ima tako negativan odnos prema srpskom narodu – koji je u istoriji, sve do nedavnog rata, u ključnim trenucima (1848, 1905, 1918, 1941) podržao nacionalne interese Hrvata – da sebe vidi kao žrtve Srba i onda kada je stvarnost potpuno drugačija. Ako su do sada sve ideološke i političke podele u Hrvatskoj našle pomirenje na ujedinjenju protiv Srba… onda nešto zaista nije uredu sa društvom te države.

Hrvatska je nezavisna država i Srbija u njene poslove ne treba da se meša. Pravo je i obaveza Srbije da neprekidno zahteva ispunjenje punih kapaciteta obećanog statusa za srpski narod u Hrvatskoj. Odnos prema zagraničnim Srbima simptom je i naših unutrašnjih problema. Mi patimo zbog nesolidnosti naših političkih vođa i zahteva narodne većine da troši više nego što zarađuje. Pre desetak godina u jednom duelu Nikolićev protivkandidat ga je pitao zašto misli da ima „tapiju na patriotizam“? Danas možemo da postavimo drugačije pitanje: ako je predsednik republike osamnaest godina vodio štetnu i šovinističku politiku na sramotu srpskog naroda, to ne znači da danas pošto ga je Srbija izabrala tek kao izmenjenog i pokajanog svi moramo da se ispaštamo zbog njegove prošlosti.I to, u vreme dok hrvatsko društvo o srpskom trošku leči sedamdeset godina stare rane međuhrvatskog građanskog rata. I dok žrtve rata na hrvatskoj strani proživljavaju traume samo zato što je u toj državi preostao još neki Srbin. Hrvatska državna televizija dosledno govori o „srbijanskom konzulatu“, „srbijanskom narodu“, „srbijanskoj crkvi“… Predsedniku Nikoliću možda to ne smeta, ali Srbijanci nisu isto što i Vojvođani, Sandžaklije, Kosovari…

Napredni klub

Izvor Politika, 05. 09. 2013.

Written by Mika

6. septembra 2013. at 14:33

Objavljeno u Uncategorized

Iran, not Syria, is the West’s real target

leave a comment »


Robert Fisk

Friday 30 August 2013

Iran, not Syria, is the West’s real target

Iran is ever more deeply involved in protecting the Syrian government. Thus a victory for Bashar is a victory for Iran. And Iranian victories cannot be tolerated by the West

Before the stupidest Western war in the history of the modern world begins – I am, of course, referring to the attack on Syria that we all yet have to swallow – it might be as well to say that the cruise missiles which we confidently expect to sweep onto one of mankind’s oldest cities have absolutely nothing to do with Syria.

They are intended to harm Iran. They are intended to strike at the Islamic republic now that it has a new and vibrant president – as opposed to the crackpot Mahmoud Ahmadinejad – and when it just might be a little more stable.

Iran is Israel’s enemy. Iran is therefore, naturally, America’s enemy. So fire the missiles at Iran’s only Arab ally.

There is nothing pleasant about the regime in Damascus. Nor do these comments let the regime off the hook when it comes to mass gassing. But I am old enough to remember that when Iraq – then America’s ally – used gas against the Kurds of Hallabjah in 1988, we did not assault Baghdad. Indeed, that attack would have to wait until 2003, when Saddam no longer had any gas or any of the other weapons we had nightmares over.

And I also happen to remember that the CIA put it about in 1988 that Iran was responsible for the Hallabjah gassings, a palpable lie that focused on America’s enemy whom Saddam was then fighting on our behalf. And thousands – not hundreds – died in Hallabjah. But there you go. Different days, different standards.

And I suppose it’s worth noting that when Israel killed up to 17,000 men, women and children in Lebanon in 1982, in an invasion supposedly provoked by the attempted PLO murder of the Israeli ambassador in London – it was Saddam’s mate Abu Nidal who arranged the killing, not the PLO, but that doesn’t matter now – America merely called for both sides to exercise “restraint”. And when, a few months before that invasion, Hafez al-Assad – father of Bashar – sent his brother up to Hama to wipe out thousands of Muslim Brotherhood rebels, nobody muttered a word of condemnation. “Hama Rules” is how my old mate Tom Friedman cynically styled this bloodbath.

Anyway, there’s a different Brotherhood around these days – and Obama couldn’t even bring himself to say “boo” when their elected president got deposed.

But hold on. Didn’t Iraq – when it was “our” ally against Iran – also use gas on the Iranian army? It did. I saw the Ypres-like wounded of this foul attack by Saddam – US officers, I should add, toured the battlefield later and reported back to Washington – and we didn’t care a tinker’s curse about it. Thousands of Iranian soldiers in the 1980-88 war were poisoned to death by this vile weapon.

I travelled back to Tehran overnight on a train of military wounded and actually smelled the stuff, opening the windows in the corridors to release the stench of the gas. These young men had wounds upon wounds – quite literally. They had horrible sores wherein floated even more painful sores that were close to indescribable. Yet when the soldiers were sent to Western hospitals for treatment, we journos called these wounded – after evidence from the UN infinitely more convincing than what we’re likely to get from outside Damascus – “alleged” gas victims.

So what in heaven’s name are we doing? After countless thousands have died in Syria’s awesome tragedy, suddenly – now, after months and years of prevarication – we are getting upset about a few hundred deaths. Terrible. Unconscionable. Yes, that is true. But we should have been traumatised into action by this war in 2011. And 2012. But why now?

I suspect I know the reason. I think that Bashar al-Assad’s ruthless army might just be winning against the rebels whom we secretly arm. With the assistance of the Lebanese Hezbollah – Iran’s ally in Lebanon – the Damascus regime broke the rebels in Qusayr and may be in the process of breaking them north of Homs. Iran is ever more deeply involved in protecting the Syrian government. Thus a victory for Bashar is a victory for Iran. And Iranian victories cannot be tolerated by the West.

And while we’re on the subject of war, what happened to those magnificent Palestinian-Israeli negotiations that John Kerry was boasting about? While we express our anguish at the hideous gassings in Syria, the land of Palestine continues to be gobbled up. Israel’s Likudist policy – to negotiate for peace until there is no Palestine left – continues apace, which is why King Abdullah of Jordan’s nightmare (a much more potent one than the “weapons of mass destruction” we dreamed up in 2003) grows larger: that “Palestine” will be in Jordan, not in Palestine.

But if we are to believe the nonsense coming out of Washington, London, Paris and the rest of the “civilised” world, it’s only a matter of time before our swift and avenging sword smiteth the Damascenes. To observe the leadership of the rest of the Arab world applauding this destruction is perhaps the most painful historical experience for the region to endure. And the most shameful. Save for the fact that we will be attacking Shia Muslims and their allies to the handclapping of Sunni Muslims. And that’s what civil war is made of.

http://www.independent.co.uk/voices/comment/iran-not-syria-is-the-wests-real-target-8789506.html?origin=internalSearch

Written by Mika

1. septembra 2013. at 10:08

Objavljeno u Uncategorized

Iran, a ne Sirija, je prava meta zapada

leave a comment »


Iran, a ne Sirija, je prava meta zapada

Objavio/la PCNEN Drugi pišu 01. Sep. 2013. | 07:40

Piše: Robert Fisk

U vreme kada je predsednik SAD izjavio da će tražiti dozvolu Kongresa za vojnu intervenciju u Siriji, donosimo tekst Roberta Fiska, samo jedan od mnogih u kojem se objašnjava promašenost ovakvog poteza. “Iran nikada više nije bio posvećen očuvanju vlade u Siriji nego danas. Stoga je Bašarova pobeda, pobeda Irana, a iranske pobede zapad ne može da toleriše.”

Pre nego što nagluplji rat Zapada u istoriji modernog ratovanja počne – naravno da mislim na napad na Siriju koji tek treba da svarimo – mogli bismo da kažemo da krstareće rakete, od kojih se pouzdano očekuje da sravne jedan od najstarijih gradova na svetu, nemaju ništa sa Sirijom. One su namenjene da štetu nanesu Iranu. Njihova svrha je da pogode islamsku republiku sada kada ima novog i energičnog predsednika, nasuprot nepromišljenom Mahmudu Ahmadinedžadu i to baš sad kada je zemlja malo stabilnija.

Iran je neprijatelj Izraela. Iran je stoga prirodno i neprijatelj Amerike. Dakle rakete treba usmeriti ka jedinom arapskom savezniku Irana.

Nema ničeg ugodnog u vezi sa režimom u Damasku. Ovi komentari nemaju za cilj da oslobode taj režim odgovornosti za masovna trovanja gasom. Međutim, dovoljno sam star da pamtim da kada je Irak, tadašnji saveznik Amerike, koristio hemijsko oružje protiv Kurda u Halabdžahu 1988. godine. Tada nismo napali Bagdad. Taj napad će morati da sačeka 2003. kada Sadam više nije imao ni hemijskog ni bilo kog drugog oružja iz naših noćnih mora.

Isto tako se sećam da je CIA objavila da je Iran odgovoran za trovanja gasom u Halabadžahu; opipljiva laž usmerena protiv američkog neprijatelja sa kojim se Sadam borio u naše ime. U Halabadžahu su ubijene hiljade, a ne stotine ljudi. Ali tako to ide. Drugo vreme, drugačiji standardi.

Pretpostavljam da se ne računa kada je Izrael pobio 17.000 muškaraca, žena i dece u Libanu 1982. godine u invaziji koju je navodno izazvao pokušaj PLO da izvrši atentat na izraelskog ambasadora u Londonu. Sadamov drugar Abu Nidal je bio taj koji je napad organizovao a ne PLO, ali to nije važno sada. Amerika je od obe strane tražila da se “suzdrže”. Kada je nekoliko meseci pre te invazije, Hafez-al-Asad, Bašarov otac, poslao svog brata u Hamu da uništi hiljade pobunjenika, pripadnika Muslimanskog bratstva, niko nije izustio ni reč osude. “Pravila Hame” je način na koji je moj stari prijatelj Tom Fridemen cinično nazvao ovo krvoproliće.

Bilo kako bilo, danas imamo neko drugo Bratstvo, a Obama nije mogao da se natera da kaže “bu” kada je njihov izabrani predsednik svrgnut.

Ali sačekajte. Zar nije Irak, kada je bio naš “saveznik” protiv Irana, takođe koristio hemijsko oružje protiv iranske vojske? Jeste. Video sam ranjenike ovog podmuklog Sadamovog napada, poput onih u Ipru, dok su se američki oficiri šetali bojnim poljem i svoje izveštaje slali u Vašington, a nas nije bilo briga. Hiljade iranskih vojnika je otrovano ovim oružjem zla između 1980. i 1988.

Noćnim vozom sam putovao nazad za Teheran zajedno sa ranjenim vojnicima i mogao sam da omirišem taj otrov, dok smo otvarali prozore kako bismo mogli da izbacimo smrad gasa. Ti mladići su doslovce imali rane preko rana. Imali su grozne rane, među kojima je bilo i onih koje je bilo nemoguće opisati. Ipak, pošto su ti vojnici stigli u zapadne bolnice na lečenje, mi novinari smo te ranjenike nazivali « navodnim » žrtvama hemijskog oružja, iako su izveštaji UN navodili dokaze daleko ubedljivije od onih koje ćemo najverovatnije dobiti iz Damaska.

Zaboga, šta mi to radimo? Pošto su nebrojene hiljade ubijene u nemerljivoj sirijskoj tragediji, iznenada baš sada, posle tolikih meseci i godina nesuočavanja sa istinom, nas pogađa nekoliko stotina mrtvih. Užasno. Nerazumno. To je istina. Ovaj rat je trebalo da nas dovoljno istraumira i natera na akciju još 2011. ili 2012. Zašto baš sada?

Čini mi se da znam razlog. Mislim da okrutna vojska Bašara al-Asada pobeđuje pobunjenike koje u tajnosti naoružavamo. Uz pomoć libanskog Hezbolaha, iranskog saveznika u Libanu, režim Damaska je slomio pobunjenike u Kusairu i verovatno ih trenutno pobeđuje i severno do Homsa. Iran nikada više nije bio posvećen očuvanju vlade u Siriji nego danas. Stoga je Bašarova pobeda, pobeda Irana, a iranske pobede zapad ne može da toleriše.

Kada već pričamo o ratu, šta se desilo sa tim veličanstvenim palestinsko – izraelskim pregovorima kojima se Džon Keri onoliko hvalio? Dok izražavamo očaj zbog odvratnih napada bojnim otrovima u Siriji, nastavlja se proždiranje palestinske zemlje. Likudistička politika Izraela, koja podrazumeva mirovne pregovore dok od Palestine ništa ne ostane, žurno napreduje, je razlog zbog kojeg košmar (daleko veći od onog koji smo mi sanjali 2003. o “oružju za časovno uništenje”) jordanskog kralj Abdulaha raste: “Palestina” u Jordanu a ne u Palestini.

Međutim, ako želimo da verujemo u besmislice iz Vašingtona, Londona, Pariza i ostatka “civilizovanog” sveta, samo je pitanje vremena pre nego što naš brzi mač osvete jednim udarcem razori Damask. Verovatno jedan od najbolnijih momenata za tu regiju jeste posmatranje kako ostatak arapskih lidera pozdravlja ovo uništenje. Ujedno je i najsramniji. Napašćemo šiitske muslimane i njihove saveznike dok će sunitiski muslimani aplaudirati. To je ono od čega se prave građanski ratovi.

Kontrapress/The Independent

Written by Mika

1. septembra 2013. at 10:06

Objavljeno u Uncategorized