Miroslav Antić

ANTIC.org-SNN

Antifašizam u Hrvatskoj – fušarenje i glumatanje

leave a comment »


Salonski antifašizam

Broj 654

Datum objave: 30.06.2012. Piše: Marinko Čulić

Gotovo ti dođe malko žao Tomislava Karamarka. Kada je sadašnju hrvatsku vlast nazvao “nenarodnom”, čovjek je, kladim se, imao na umu samo jedan cilj. Dodvoriti se Katoličkoj crkvi iz čijeg je vrha prije toga bačena kletva na Kukuriku koaliciju da se “odnarodila” nakon što je donijela delikatnu, ali neizbježnu odluku o ukidanju pokroviteljstva nad komemoracijom na Bleiburgu. No, ambiciozni ali očito podkapacitirani šef HDZ-a preračunao se i otvorio dušu više nego što je htio. Njegova izjava doprla je ne samo u popovske, nego i mnoge druge uši, postavši jedna od onih rečenica-svađalica oko kojih se danima diže prašina. S razlogom.

Kada su iz Crkve graknuli da je ova vlast nenarodna, to se još moglo shvatiti kao nešto u domeni simboličkih osuda, jer nakon ukidanja lomača i sprava za čerečenje i lomljenje kostiju, njoj puno više od takve fetve nije ostalo. Ali, kada to kaže bivši šef policije i tajnih službi, asocijacije su mnogo šire, odmah tu vidiš i nekakvu akciju, točnije reakciju, naslonjenu prvenstveno na to da u HDZ-u vjeruju kako ovu Vladu redom čine slabokrvni Hrvati, ili čak polu-Srbi (Đakić). I još više, na to da se po logici stvari samo narodne vlasti smjenjuju na izborima, a ovakve, nenarodne, mogu i prije, ako treba i silom. Već nekoliko mjeseci u javnost cure indiskrecije da se po tajnim paraobavještajnim budžacima razmatraju i takvi scenariji, što ne bih podcjenjivao, ali ni uzimao previše ozbiljno. Više mi to izgleda kao indikator političke impotencije HDZ-a da čak i u ovo vrijeme traumatične krize izađe s nečim što bi izgledalo kao suvisao opozicijski stav. U takvoj situaciji, Karamarkova se stranka gotovo već nagonski vraća tome da ponovno izgubi Drugi svjetski rat i upravo u tom ključu treba tumačiti i ovu njegovu izjavu. Kada on za Milanović-Josipovićevu vlast kaže da je nenarodna, zapravo želi reći da je ona projugoslavenska, prokomunistička i – o užasa, jer to je najgore – antifašistička. Da, u tom grmu leži zec.

Karamarka ne možeš zamisliti da inzistira na drukčijem pozicioniranju Hrvatske u Evropi sve halapljivijeg i sve ekspanzivnijeg kapitala kroz novi razvojni model, koji bi osim na većem vrednovanju rada, počivao na izvozno-industrijskoj, a ne više na uvozno-trgovačko-bankarskoj orijentaciji. Em čovjek o tome nema pojma, em se stavovi HDZ-a o ovome nimalo ne razlikuju od stavova SDP-a i HNS-a. Ali, uvijek se može drviti o tome jesmo li Drugi svjetski rat mogli izgubiti malo drukčije i još malo gubitničkije. A kako se Karamarko pritom oslanja na najveći autoritet u toj fiksaciji na poraz, Crkvu, izgleda da se tu od njega mogu očekivati najveća dostignuća. No, pomaže mu i to što se ni Milanović ni Josipović ovdje ne postavljaju odlučno koliko bi trebalo, pa priča nikako da dobije završnu točku, nego uvijek dobiva nove nastavke.

To se vidi i iz ove polemike. Nakon što je Karamarko nazvao sadašnju vlast nenarodnom, Milanović je uzvratio da je to “jezik iz ’45., ’46. i ’48. godine, nama nepoznat”. Dakle, narugao se poslijeratnoj partizanskoj vlasti, što ona sa stanovišta uzorno uređene parlamentarne demokracije, ako takva negdje postoji, možda i zaslužuje. Ali, nikako ne zaslužuje da tako bude izrugana pred Karamarkom, koji toj vlasti odriče svaku oslobodilačku vrijednost, pa slijedom toga i svaki demokratski legitimitet. Pred njim se Milanović smio narugati samo vlasti iz 1941. godine, koja taj legitimitet zbilja nije imala, niti joj je do njega imalo bilo stalo. Samo jedan primjer: ako Sabor poslijeratne Hrvatske i nije bio savršen, on je još uvijek bio svjetlosnu godinu ispred Sabora u NDH, koji je osobno sastavio Pavelić i raspustio ga čim se ondje postavilo prvo nezgodno pitanje (zašto je Vladko Maček zatočen u Jasenovcu). Eto, toj ustaškoj vlasti morao je iskazati prezir premijer Milanović, jer njegov izazivač Karamarko o njoj ne misli ni približno toliko loše kao o partizanskoj. Ali, on to nije učinio i tako se ova polemika, kao i sve slične prije toga, izrodila u jalovo prepucavanje, stvarajući površan dojam da se HDZ i SDP stalno vraćaju u prošlost jer ne znaju što bi sa sadašnjošću. To sa sadašnjošću zbilja stoji, ali taj problem imaju i drugi, a kod nas je stvar mnogo gora, jer političke elite ne znaju ni što bi s prošlošću. I zato se ona stalno i vraća kao mučno ponavljanje uvijek istog, a svi apeli da to riješi povijesna struka – unutar koje, rame uz rame, figuriraju jedan Jurčević i Jakovina, da spomenem samo njih – jalovo su lupanje štapom po vodi.

Može li se to ipak nekako zaustaviti i spriječiti? Neki su pokušali, pa određeno iskustvo postoji. U Španjolskoj su lijevi i desni poslije Francove smrti donijeli poseban politički akt kojim se izrijekom zabranjuju polemike o građanskom ratu i o vladavini frankizma, koji je dosta dugo čak i poštovan. Ali, u posljednje vrijeme u njemu se pojavljuju prve velike pukotine i jasno je da će taj akt u dogledno vrijeme postati beživotan i odumrijeti. Jednom će o Francu naprosto trebati reći punu istinu. Odumro je, uostalom, i pokušaj Franje Tuđmana da imitira recept Francove pomirbe crnih i crvenih, iako se tu mrtvu ideju još dugo usrdno podgrijavalo kako bi izgledalo da je još živa, podgrijavalo, o jada, od strane hrvatske ljevice. Tu spada ono iritantno simetrično klanjanje kultu Jasenovca i Bleiburga, od čega se tek u najnovije vrijeme odustaje, ali i to manje svojom voljom, a više kao odgovor na poteze HDZ-a. Naime, SDP se počeo odvajati od ideje pomirbe tek kada je ovu sasvim napustio Karamarko, koji se toliko strasno fiksirao na žrtve komunističkih zločina i na Bleiburg da je prvi put praktički nezamislivo da bi se netko iz HDZ-a više pojavio na ijednoj komemoraciji u Jasenovcu. Dakle, Tuđmanovu pomirbu pokopao je ovaj novi “kroatizirani” HDZ, i to u korist mnogo goreg zataškavanja ustaških i napumpavanja partizanskih zločina, pa je tek nakon toga i zbog toga to napravio i SDP. Ali, još se ne vidi u kojem će se pravcu ta stvar dalje razvijati.

Sudeći po Stjepanu Mesiću, tu nema razloga za ikakav optimizam, naprotiv, on je ovih dana u Kusonjama otvoreno optužio sadašnju vlast za toleriranje povijesnog revizionizma. I sama činjenica da se bivši predsjednik pojavio u Kusonjama, a ne u Brezovici gdje je Dan antifašističke borbe obilježio cijeli državni vrh (Milanović, Josipović, Leko), jasno govori o njegovom distanciranju. Kao da je htio reći da je došlo vrijeme za novi hrvatski antifašizam, koji će polaziti od aktivnog suprotstavljanja neofašizmu i neoustaštvu, a ne se svoditi, kako je kazao, na prigodničarske svečanosti jednom-dvaput godišnje.

Na prvi pogled, Mesićeve optužbe su preteške, jer je Milanović u Brezovici iznio izvrsnu definiciju NOB-a u Hrvatskoj kao oružanog bratstva Hrvata i Srba protiv zajedničkog zla. Ali, i to u krajnjoj liniji može biti smatrano salonskim antifašizmom, vratimo li se konstataciji da je SDP samo stjecajem okolnosti i nevoljko napustio Tuđmanovu ideju pomirbe, pa sada ni sam ne zna što bi dalje. Tu dilema ne bi smjelo biti. Nakon što je s pravom napušten španjolski, sada je vrijeme da se napokon primijeni njemački model suočavanja s naci-fašističkom prošlošću, jer antifašizam je u Njemačkoj krajnje ozbiljan i temeljit posao, ni nalik fušarenju i glumatanju kakvo gledamo u Hrvatskoj. Da se razumijemo, nije to uvijek bilo tako, barem dvadesetak godina i ondje se na tome više fušarilo nego ozbiljno radilo. Ali, onda je pritiskom odozdo, iz studentskih, kulturnih, vjerskih i drugih krugova, pritiskom koji je politika zrelo prihvatila, stvar ubrzano krenula i ta je zemlja postala mjesto nulte tolerancije na nacizam. To ne znači da je denacifikacija obavljena do zadnjeg pedlja. Prije petnaestak godina, vidio sam u Berlinu ozbiljno naoružane policajce kako čuvaju sinagoge uoči obljetnice Kristalne noći, a prošlog ljeta čuo sam na jutarnjoj kavi u Svetvinčentu nekog njemačkog turista kako bez ustručavanja pita zatečenu konobaricu ima li u tom istarskom mjestu Židova. Zar to ne zvuči kao jezoviti memento da još sve nije toliko gotovo da se ne bi moglo vratiti?

Pa ipak, u Njemačkoj je to onoliko pri kraju koliko je u Hrvatskoj na mizernom početku.

Advertisements

Written by Mika

30. juna 2012. u 14:08

Objavljeno u Uncategorized

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: